CENTAR ZA LIČNE I BRAČNE PROBLEME ''ALTER EGO''

Osnovni ciljevi Centra za bračnu i porodičnu problematiku su da pomogne pojedincima koji se nađu u životm teškoćama, bračnim drugovima i porodicama sa poremećenim odnosima...
U dehumaniziranim odnosima, bez stručnih savjetovališta, prtoblemi se umnožavaju i djeluju "zarazno”...
Danas, kada je socijalna situacija više nego nepovoljna, većina mojih poznanika i prijatelja, pa i onih koje slučajno srećem – tražili su da im pomognem...
Najvažniji cilj Centra je psihosocijalna podrška u životnim krizama, uz urednu registraciju svih korisnika pomoći, kao i analize karakterističnih slučajeva.
Usluge vršio uz pomoć otvorene telefonske linije...
Centar je zaštitna mreža nevoljnicima od nemilih udaraca života, ali i škola u kojoj bi se korisnici spašacvali od “nepodnošljivih okolnosti”...
Akcija pomoći bila bi praćena socijalnom anamnezom i socijalnom dijagnozom, s konkretnim zaključcima i mjerama zaštite i pomoći, odnosno savjetima kako savladati životne teškoće...
Problemi bi se rješavali klasičnim i alternativnim metodama.

NAŠE TEME

alterego | 28 Decembar, 2011 07:40

 

DJECA PUCAJU U DJECU

Roditelji upozoravaju: Ovakve su scene svakodnevna pojava;
28/12/11 03:02

Roditelji čija djeca imaju problema u ponašanju ne odazivaju se pozivima škola • Ministar traži da se ispita odgovornost direktora • Poremećen sistem vrijednosti

Roditelji školaraca zabrinuti su svakoga dana sve više za sigurnost svoje djece, a čašu je prelila pucnjava u Srednjoj školi metalskih zanimanja u Sarajevu, u kojoj je prije dva dana ranjen maloljetni Ademir B. Ademir je ranjen hicem iz pištolja, iz kojeg je Haris H. pucao na Kerima H.
- Roditelji su i, inače, jako zabrinuti, u Kantonu Sarajevo takve su stvari postale svakodnevnica, kaže Amela Penava, predsjednica Udruženja vijeća roditelja Kantona Sarajevo.

Kazniti roditelje

Ona smatra da su za to roditelji odgovorni koliko i cijela društvena zajednica. Stoga će Udruženje, ponovno, apelovati na roditelje da se više uključe u živote vlastite djece.
- Roditelji moraju znati šta djece nose sa sobom. Sve i da u škole uvedemo detektore metala, šta ćemo postići ukoliko se potencijalno oružje ne unese u zgradu škole? Ovdje je riječ o djeci koja su, nažalost, odgojno zapuštena, koja nemaju dovoljno pažnje i kontrole roditelja. Mi ćemo kroz vijeća svih osnovnih i srednji škola pokušati uticati na roditelje da se više uključe u život djece, s tim što se i relevantne institucije moraju uključiti, i to na način da provode zakone. Moraju se kažnjavati roditelji i staratelji takve djece, jer drugačije se ovakve stvari ne mogu zaustaviti, smatra Penava.
Ona upozorava da odgojno zapuštena djeca kasnije postanu problematični članovi društvene zajednice. A roditelji snose najveći teret odgovornosti.
- Svakodnevno se događa da se učenicima otimaju mobiteli i druge vrijednosti, u škole se unose opasni predmeti. Mi kroz Udruženje vijeća roditelja možemo pokušati da promijenimo svijest kod roditelja. Ali, roditelji čija djeca imaju problema u ponašanju, ne dolaze ni na informacije ni na roditeljske sastanke. Škole roditelje pozivaju da dođu, ali sve je to izuzetno teško dok ne bude sistemskog rješenja. Pitanje je da li ljudi uopšte znaju koliku odgovornost odgoj djeteta nosi i da li su oni na takvo nešto spremni. Nije bitno ima li porodica jedno ili više djece, ako su ona odgojno zapuštena, to je problem čitave društvene zajednice. Taj problem može se riješiti samo i isključivo sistemski, mora se primjenjivati zakon, moraju se kažnjavati neodgovorni roditelji i moraju postojati institucije za maloljetnike, naglašava Penava.
U Velikoj Britaniji, primjerice, postoji zakon koji predviđa da roditelji, koji se tri puta ne odazovu pozivima škole, plaćaju novčanu kaznu.
- Čini se da, nažalost, jedino tako možemo natjerati roditelje da se više uključe u odgoj djece. Mi ćemo i dalje vršiti pritisak prema relevantnim institucijama, prema Kantonu, pokušavati preko Ministarstva obrazovanja da utičemo na smanjenje maloljetničke delinkvencije koja je svaki dan sve veća i veća.
Kako nam je jučer rekao kantonalni ministar nauke i obrazovanja Emir Suljagić, Ministarstvo je zatražilo od direktora Srednje škole metalskih zanimanja da učenici koji su učestvovali u prekjučerašnjem incidentu budu isključeni iz nastave.
- Također ćemo od Školskog odbora Srednje škole metalskih zanimanja zatražiti preispitivanje odgovornosti uprave i direktora škole za ovaj događaj, kazao je Suljagić.
On je potvrdio da će Ministarstvo osigurati i da u Srednjoj školi metalskih zanimanja početkom narednog polugodišta bude ugrađen metal-detektor.
- Poduzet ćemo sve što je u našoj moći i mandatu da se preveniraju ovakvi događaji, ali pozivamo i ostale nadležne institucije, prije svih Ministarstvo za rad i socijalnu politiku KS-a, da preuzmu svoj dio odgovornosti, zajedno sa ostalim učesnicima u odgojno-obrazovnom procesu, prvenstveno Vijećem roditelja. Iako je ovo kardinalan prekršaj koji zaslužuje isključenje iz škole, nadamo se da će sud i tužilaštvo uzeti u obzir činjenicu da vinovnici incidenta dosad nisu pokazivali agresivnost i sklonost ka nasilju, te da se u odlučivanju o njihovoj budućnosti mora povesti računa kako ta djeca ne bi postala delinkventi, rekao je jučer Suljagić.
Psiholog Ismet Dizdarević ističe kako je maloljetnicima postao standard da se međusobno obračunavaju, samo što se u posljednje vrijeme, umjesto pesnica, koristi oružje.

HOMOSEKSUALCI BEZ BOŽIJE RODITELJSKE ZAŠTITE

alterego | 28 Decembar, 2011 07:24

Nakon što je priznao da je gej:

PRINUĐEN DA SE VRATI U PAKAO

 

 

Nakon što je priznao da je gej: Prinuđen sam da se vratim u pakao
Danas - 27.12.2011 20:33

BEOGRAD - Nakon što se prije dvije nedelje javno deklarisao kao homoseksualac, život devetnaestogodišnjeg Stefana Radovića iz Kuršumlije se okrenuo za "180 stepeni".

Roditelji su ga izbacili iz kuće govoreći da ih je "obrukao u dva sela" i da nema više šta da traži u porodičnom domu. Iako je uz pomoć nevladinih organizacija iz Niša i Beograda našao privremeni smještaj, zbog nedostatka sredstava prinuđen je da se vrati u Kuršumliju, ili, kako kaže, "u pakao".

"Živim kao poslednji kriminalac ili kakav zaštićeni svedok. Krijem se od javnosti, a na ulicu izlazim gotovo maskiran. Optužuju me da sam željan medijske pažnje, jer me ima u novinama, ali jedino što mogu da kažem je - ne dao bog nikome ovakvu medijsku pažnju!", priča Stefan dok sedimo u jednom od beogradskih hostela, gdje mu je smještaj platila Gej strejt alijansa.

Na podu su koferi, jer se spremao za seljenje.

"Eto, dok drugi planiraju gde će za Novu godinu, ja razmišljam gde ću sutra da živim i šta ću da jedem. Moje nade su bile uprte u Jelenu Karleušu koja mi se jedina od poznatih ličnosti obratila, nudeći finansijsku pomoć za mesečni smeštaj u hostelu. Međutim, nije mi se više javila i ja moram natrag u Kuršumliju", priča Stefan.

Iako uplašen i nervozan, ovaj mladić ne gubi nadu da će se stvari ipak promijeniti nabolje. Nada se i pomirenju sa roditeljima; blago se smiješi dok govori o svojoj porodici, iako ga se skoro odrekla.

Svoju orijentaciju najbližima je saopštio na pomalo neobičan način. Ispovijest o svom životu, i tome šta je sve preživljavao godinama unazad, šikaniranja, prozivke na ulici, maltretiranja, pa i pokušaj samoubistva, prvo je rekao novinarima. Nije imao hrabrosti da porodici kaže u lice, već im je ostavio primjerak lista u kojem sve to piše.

"Kada sam doneo novine kući, rekao sam ocu da će saznati nešto novo o meni. Pitao me šta bi to mogao da sazna, konstatujući - ili si nekog ubio, ili si narkoman, ili, ne daj bože, nastran! Znači, sve drugo dolazi u obzir, sem drugačijeg seksualnog opredeljenja. Lakše bi mi bilo da sam ubica. Reči koje mi je tada izgovorio urezale su se u srce: 'Roditeljima umiru normalna deca, a ti živiš!' Cika, vika i histerija trajala je nekoliko dana. Niko nije spominjao to što sam preživeo i koliko mi je bilo teško, već je reč bila isključivo o njima. 'Šta će reći ljudi? Kako ću sutra na posao?'. Jedino što su me pitali bilo je 'Ko te u to uvukao?' Otac mi je ostavio izbor da odem iz kuće ili da zauvek ostanem u svojoj sobi. I ja sam otišao", kaže Stefan.

Njega su kao "pedera" okarakterisali drugovi još u petom razredu. Pretpostavlja da je to zbog toga što je vrijeme provodio sa drugaricama, nije igrao fudbal niti voleo fizičko, a nije ni "jurio i hvatao" djevojčice, poput ostalih vršnjaka.

"Verujte mi, kada su me prozvali 'pederom' nisam ni znao šta ta reč znači. Sećam se da sam u pisanoj anketi, koju nam je zadala razredna, na pitanje šta nas najviše muči - odgovorio 'mene zovu peder'. Ona je pročitala poruku u sebi, i naglas izgovorila da izričito zabranjuje da se jedan od nas oslovljava rečju na slovo 'p'. Zamislite da niko nije pomislio da sam ja u pitanju, već su svi iz odeljenja shvatili da se to odnosi na druga kog su zvali Pauk. I niko mu se više tako nije obratio", priseća se Stefan.

Te prve asocijacije su početak njegove agonije. Što je bivao stariji počela su otvorena maltretiranja na ulici, u školi, u kafićima. Dobijao je i šamare, iako, kako kaže, ni sa čim nije privlačio pažnju i trudio se da se sklanja od ljudi i vršnjaka. Padao je sve dublje u depresiju kriveći sebe što je drugačiji. Prolazio je kroz krizu identiteta i trebala mu je pomoć psihologa kako bi sebi razjasnio da li je zaista gej, ili mu je to nametnuto zbog dugogodišnjeg prozivanja. Kada je shvatio da ga muškarci zaista privlače, i nakon prvog seksualnog iskustva, znaci depresije zbog izolovanosti i osuđivanja sebe postali su jači. U jednom momentu je pokušao samoubistvo. Sreća pa je spašen, a kako dodaje, imao je izvanredne psihologe koji su mu pomogli da prevaziđe to stanje.

"Na otpusnoj listi pri izlasku iz bolnice dijagnoza je bila 'depresija i poremećaj prilagođavanja'. Nisam heteroseksualac, zato sam, valjda, neprilagođen", kaže kroz osmijeh.

Na pitanje kako je moguće da roditelji nisu posumnjali na njegovu drugačiju orijentaciju, iako je cijela Kuršumlija "brujala" o tome, Stefan pretpostavlja da su oduvijek znali, ali da to nisu željeli sebi da priznaju.

"Moj odnos sa ocem je uvek bio loš, bez adekvatne komunikacije, distanciran. Zato nisam ni mogao da mu kažem, nisam imao hrabrosti, a i okruženje me je ubedilo da je to sramota, i da sa mnom nešto nije u redu", zaključuje on.

Šta kaže Palma na moj slučaj?

Iako je mnogo toga preživio u protekle dvije nedjelje, kaže da mu nije žao što se javno deklarisao. Dovoljno je odrastao da zna da nije bolestan, a njegov primjer je podstrek i drugima da budu ono što jesu i da ne žive u strahu.

"Sve što se o nama, pripadnicima LGBT populacije priča, utiče na nas. To može da razume samo neko ko je u našoj koži. Pred organizaciju Parade ponosa slušao sam Dragana Markovića Palmu i morao da popijem tabletu za smirenje. Tada sam bio na vezi sa svojim psihologom koja mi je rekla da gasim televizor i da ne slušam. Međutim, morao sam. Jer, on je govorio o homoseksualcima, on je govorio o meni. Pričao je kako sam bolestan, kako treba da se lečim, kako će on da mi plati lečenje... Kako da neko ostane imun na takve stvari? Pitam se da li je čuo za moj slučaj i kako on gleda na to", kaže Stefan.

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb