Osnovni ciljevi Centra za bračnu i porodičnu problematiku su da pomogne pojedincima koji se nađu u životm teškoćama, bračnim drugovima i porodicama sa poremećenim odnosima...
U dehumaniziranim odnosima, bez stručnih savjetovališta, prtoblemi se umnožavaju i djeluju "zarazno”...
Danas, kada je socijalna situacija više nego nepovoljna, većina mojih poznanika i prijatelja, pa i onih koje slučajno srećem – tražili su da im pomognem...
Najvažniji cilj Centra je psihosocijalna podrška u životnim krizama, uz urednu registraciju svih korisnika pomoći, kao i analize karakterističnih slučajeva.
Usluge vršio uz pomoć otvorene telefonske linije...
Centar je zaštitna mreža nevoljnicima od nemilih udaraca života, ali i škola u kojoj bi se korisnici spašacvali od “nepodnošljivih okolnosti”...
Akcija pomoći bila bi praćena socijalnom anamnezom i socijalnom dijagnozom, s konkretnim zaključcima i mjerama zaštite i pomoći, odnosno savjetima kako savladati životne teškoće...
Problemi bi se rješavali klasičnim i alternativnim metodama.
alterego | 28 Decembar, 2011 07:40
DJECA PUCAJU U DJECU

Roditelji čija djeca imaju problema u ponašanju ne odazivaju se pozivima škola • Ministar traži da se ispita odgovornost direktora • Poremećen sistem vrijednosti
Roditelji
školaraca zabrinuti su svakoga dana sve više za sigurnost svoje djece, a
čašu je prelila pucnjava u Srednjoj školi metalskih zanimanja u
Sarajevu, u kojoj je prije dva dana ranjen maloljetni Ademir B. Ademir
je ranjen hicem iz pištolja, iz kojeg je Haris H. pucao na Kerima H.
-
Roditelji su i, inače, jako zabrinuti, u Kantonu Sarajevo takve su
stvari postale svakodnevnica, kaže Amela Penava, predsjednica Udruženja
vijeća roditelja Kantona Sarajevo.
Kazniti roditelje
Ona smatra da su za to
roditelji odgovorni koliko i cijela društvena zajednica. Stoga će
Udruženje, ponovno, apelovati na roditelje da se više uključe u živote
vlastite djece.
- Roditelji moraju znati šta djece nose sa sobom.
Sve i da u škole uvedemo detektore metala, šta ćemo postići ukoliko se
potencijalno oružje ne unese u zgradu škole? Ovdje je riječ o djeci koja
su, nažalost, odgojno zapuštena, koja nemaju dovoljno pažnje i kontrole
roditelja. Mi ćemo kroz vijeća svih osnovnih i srednji škola pokušati
uticati na roditelje da se više uključe u život djece, s tim što se i
relevantne institucije moraju uključiti, i to na način da provode
zakone. Moraju se kažnjavati roditelji i staratelji takve djece, jer
drugačije se ovakve stvari ne mogu zaustaviti, smatra Penava.
Ona
upozorava da odgojno zapuštena djeca kasnije postanu problematični
članovi društvene zajednice. A roditelji snose najveći teret
odgovornosti.
- Svakodnevno se događa da se učenicima otimaju
mobiteli i druge vrijednosti, u škole se unose opasni predmeti. Mi kroz
Udruženje vijeća roditelja možemo pokušati da promijenimo svijest kod
roditelja. Ali, roditelji čija djeca imaju problema u ponašanju, ne
dolaze ni na informacije ni na roditeljske sastanke. Škole roditelje
pozivaju da dođu, ali sve je to izuzetno teško dok ne bude sistemskog
rješenja. Pitanje je da li ljudi uopšte znaju koliku odgovornost odgoj
djeteta nosi i da li su oni na takvo nešto spremni. Nije bitno ima li
porodica jedno ili više djece, ako su ona odgojno zapuštena, to je
problem čitave društvene zajednice. Taj problem može se riješiti samo i
isključivo sistemski, mora se primjenjivati zakon, moraju se kažnjavati
neodgovorni roditelji i moraju postojati institucije za maloljetnike,
naglašava Penava.
U Velikoj Britaniji, primjerice, postoji zakon
koji predviđa da roditelji, koji se tri puta ne odazovu pozivima škole,
plaćaju novčanu kaznu.
- Čini se da, nažalost, jedino tako možemo
natjerati roditelje da se više uključe u odgoj djece. Mi ćemo i dalje
vršiti pritisak prema relevantnim institucijama, prema Kantonu,
pokušavati preko Ministarstva obrazovanja da utičemo na smanjenje
maloljetničke delinkvencije koja je svaki dan sve veća i veća.
Kako
nam je jučer rekao kantonalni ministar nauke i obrazovanja Emir
Suljagić, Ministarstvo je zatražilo od direktora Srednje škole metalskih
zanimanja da učenici koji su učestvovali u prekjučerašnjem incidentu
budu isključeni iz nastave.
- Također ćemo od Školskog odbora Srednje
škole metalskih zanimanja zatražiti preispitivanje odgovornosti uprave i
direktora škole za ovaj događaj, kazao je Suljagić.
On je potvrdio
da će Ministarstvo osigurati i da u Srednjoj školi metalskih zanimanja
početkom narednog polugodišta bude ugrađen metal-detektor.
- Poduzet
ćemo sve što je u našoj moći i mandatu da se preveniraju ovakvi
događaji, ali pozivamo i ostale nadležne institucije, prije svih
Ministarstvo za rad i socijalnu politiku KS-a, da preuzmu svoj dio
odgovornosti, zajedno sa ostalim učesnicima u odgojno-obrazovnom
procesu, prvenstveno Vijećem roditelja. Iako je ovo kardinalan prekršaj
koji zaslužuje isključenje iz škole, nadamo se da će sud i tužilaštvo
uzeti u obzir činjenicu da vinovnici incidenta dosad nisu pokazivali
agresivnost i sklonost ka nasilju, te da se u odlučivanju o njihovoj
budućnosti mora povesti računa kako ta djeca ne bi postala delinkventi,
rekao je jučer Suljagić.
Psiholog Ismet Dizdarević ističe kako je
maloljetnicima postao standard da se međusobno obračunavaju, samo što se
u posljednje vrijeme, umjesto pesnica, koristi oružje.
alterego | 28 Decembar, 2011 07:24
PRINUĐEN DA SE VRATI U PAKAO

BEOGRAD - Nakon što se prije dvije nedelje javno deklarisao kao homoseksualac, život devetnaestogodišnjeg Stefana Radovića iz Kuršumlije se okrenuo za "180 stepeni".
Roditelji su ga izbacili iz kuće govoreći da ih je "obrukao u dva sela" i da nema više šta da traži u porodičnom domu. Iako je uz pomoć nevladinih organizacija iz Niša i Beograda našao privremeni smještaj, zbog nedostatka sredstava prinuđen je da se vrati u Kuršumliju, ili, kako kaže, "u pakao".
"Živim kao poslednji kriminalac ili kakav zaštićeni svedok. Krijem se od javnosti, a na ulicu izlazim gotovo maskiran. Optužuju me da sam željan medijske pažnje, jer me ima u novinama, ali jedino što mogu da kažem je - ne dao bog nikome ovakvu medijsku pažnju!", priča Stefan dok sedimo u jednom od beogradskih hostela, gdje mu je smještaj platila Gej strejt alijansa.
Na podu su koferi, jer se spremao za seljenje.
"Eto, dok drugi planiraju gde će za Novu godinu, ja razmišljam gde ću sutra da živim i šta ću da jedem. Moje nade su bile uprte u Jelenu Karleušu koja mi se jedina od poznatih ličnosti obratila, nudeći finansijsku pomoć za mesečni smeštaj u hostelu. Međutim, nije mi se više javila i ja moram natrag u Kuršumliju", priča Stefan.
Iako uplašen i nervozan, ovaj mladić ne gubi nadu da će se stvari ipak promijeniti nabolje. Nada se i pomirenju sa roditeljima; blago se smiješi dok govori o svojoj porodici, iako ga se skoro odrekla.
Svoju orijentaciju najbližima je saopštio na pomalo neobičan način. Ispovijest o svom životu, i tome šta je sve preživljavao godinama unazad, šikaniranja, prozivke na ulici, maltretiranja, pa i pokušaj samoubistva, prvo je rekao novinarima. Nije imao hrabrosti da porodici kaže u lice, već im je ostavio primjerak lista u kojem sve to piše.
"Kada sam doneo novine kući, rekao sam ocu da će saznati nešto novo o meni. Pitao me šta bi to mogao da sazna, konstatujući - ili si nekog ubio, ili si narkoman, ili, ne daj bože, nastran! Znači, sve drugo dolazi u obzir, sem drugačijeg seksualnog opredeljenja. Lakše bi mi bilo da sam ubica. Reči koje mi je tada izgovorio urezale su se u srce: 'Roditeljima umiru normalna deca, a ti živiš!' Cika, vika i histerija trajala je nekoliko dana. Niko nije spominjao to što sam preživeo i koliko mi je bilo teško, već je reč bila isključivo o njima. 'Šta će reći ljudi? Kako ću sutra na posao?'. Jedino što su me pitali bilo je 'Ko te u to uvukao?' Otac mi je ostavio izbor da odem iz kuće ili da zauvek ostanem u svojoj sobi. I ja sam otišao", kaže Stefan.
Njega su kao "pedera" okarakterisali drugovi još u petom razredu. Pretpostavlja da je to zbog toga što je vrijeme provodio sa drugaricama, nije igrao fudbal niti voleo fizičko, a nije ni "jurio i hvatao" djevojčice, poput ostalih vršnjaka.
"Verujte mi, kada su me prozvali 'pederom' nisam ni znao šta ta reč znači. Sećam se da sam u pisanoj anketi, koju nam je zadala razredna, na pitanje šta nas najviše muči - odgovorio 'mene zovu peder'. Ona je pročitala poruku u sebi, i naglas izgovorila da izričito zabranjuje da se jedan od nas oslovljava rečju na slovo 'p'. Zamislite da niko nije pomislio da sam ja u pitanju, već su svi iz odeljenja shvatili da se to odnosi na druga kog su zvali Pauk. I niko mu se više tako nije obratio", priseća se Stefan.
Te prve asocijacije su početak njegove agonije. Što je bivao stariji počela su otvorena maltretiranja na ulici, u školi, u kafićima. Dobijao je i šamare, iako, kako kaže, ni sa čim nije privlačio pažnju i trudio se da se sklanja od ljudi i vršnjaka. Padao je sve dublje u depresiju kriveći sebe što je drugačiji. Prolazio je kroz krizu identiteta i trebala mu je pomoć psihologa kako bi sebi razjasnio da li je zaista gej, ili mu je to nametnuto zbog dugogodišnjeg prozivanja. Kada je shvatio da ga muškarci zaista privlače, i nakon prvog seksualnog iskustva, znaci depresije zbog izolovanosti i osuđivanja sebe postali su jači. U jednom momentu je pokušao samoubistvo. Sreća pa je spašen, a kako dodaje, imao je izvanredne psihologe koji su mu pomogli da prevaziđe to stanje.
"Na otpusnoj listi pri izlasku iz bolnice dijagnoza je bila 'depresija i poremećaj prilagođavanja'. Nisam heteroseksualac, zato sam, valjda, neprilagođen", kaže kroz osmijeh.
Na pitanje kako je moguće da roditelji nisu posumnjali na njegovu drugačiju orijentaciju, iako je cijela Kuršumlija "brujala" o tome, Stefan pretpostavlja da su oduvijek znali, ali da to nisu željeli sebi da priznaju.
"Moj odnos sa ocem je uvek bio loš, bez adekvatne komunikacije, distanciran. Zato nisam ni mogao da mu kažem, nisam imao hrabrosti, a i okruženje me je ubedilo da je to sramota, i da sa mnom nešto nije u redu", zaključuje on.
Iako je mnogo toga preživio u protekle dvije nedjelje, kaže da mu nije žao što se javno deklarisao. Dovoljno je odrastao da zna da nije bolestan, a njegov primjer je podstrek i drugima da budu ono što jesu i da ne žive u strahu.
"Sve što se o nama, pripadnicima LGBT populacije priča, utiče na nas. To može da razume samo neko ko je u našoj koži. Pred organizaciju Parade ponosa slušao sam Dragana Markovića Palmu i morao da popijem tabletu za smirenje. Tada sam bio na vezi sa svojim psihologom koja mi je rekla da gasim televizor i da ne slušam. Međutim, morao sam. Jer, on je govorio o homoseksualcima, on je govorio o meni. Pričao je kako sam bolestan, kako treba da se lečim, kako će on da mi plati lečenje... Kako da neko ostane imun na takve stvari? Pitam se da li je čuo za moj slučaj i kako on gleda na to", kaže Stefan.
Centar za ličnu, bračnu i porodičnu problematiku "Аlter ego"
Telefoni: 057 226-538 (kući),
065 543-983 (mobilni)
U sferi društvenih odnosa, još u ratu, a posebno u post periodu rata, uočio sam problem raslojavanja ličnosti što neminovno utiče na dezintegraciju bračnih i porodičnih odnosa.
S obzirom da sam prije rata u Sarajevu osnovao Centar za ličnu, bračnu i porodičnu problematiku – “Alter ego”, nisam mogao zanemariti probleme vezane za ličnosti, bračne parove i porodice. Danas, kada je socijalna situacija više nego nepovoljna, većina mojih poznanika i prijatelja, pa i onih koje slučajno srećem – tražili su da im pomognem. Problemi su narasli do te mjere da bi najbolje bilo da ih ponovo rješavam u okviru Centra za ličnu, bračnu i porodičnu problematiku “Alter ego”.
Problemi prate sve društvene strukture, a posebno omladinu – jer im je ukradena budućnost, nezaposlene – jer su dovedeni u bezizlaznu situaciju, penzionere – jer im je ukradena prošlost (minuli rad), a da ne govorimo o tome kako se osjećaju djeca i supruge poginulih boraca, ratni vojni invalidi, izbjeglice koje su krenule nigdje, nikuda i nikome... Sve to nije metafora, već ravan govor, sušta zbilja sumorne stvarnosti koja najavljuje još tamnije dane.
Čovjeku je, da bi sačuvao mentalno zdravlje, potrebna psihosocijalna podrška u životnim krizama.
Osnovni ciljevi Centra za bračnu i porodičnu problematiku su da pomogne pojedincima koji se nađu u životm teškoćama, bračnim drugovima i porodicama sa poremećenim odnosima. Prije toga, obavezno bi se proučila okolina, izvršilo pilot istraživanje uzroka poremećaja, sa psihometrijskim i sociometrijskim mjerenjem, sa obaveznim uočavanjem stepena patoloških i zdravih odnosa. Dakle, snimila bi se kompletna socijalna situacija, od koje najviše zavisi ponašanje čovjeka.
U tom poslu, razumije se da bi Centar angažovao sve vrste stručnjaka, a to je psiholog, pedagog, klinički psiholog, neuropsihijatar, sociolog i socijalni radnik.
Dakle, najvažniji cilj Centra je psihosocijalna podrška u životnim krizama, uz urednu registraciju svih korisnika pomoći, kao i analize karakterističnih slučajeva.
Pored navedenih ciljnih djelatnosti, centar bi usluge vršio uz pomoć otvorene telefonske linije, nakon oglašavanja u elektornskim i štampanim medijima. On bi bio zaštitna mreža nevoljnicima od nemilih udaraca života, ali i škola u kojoj bi se korisnici spašacvali od “nepodnošljivih okolnosti”.
Korisnike treba u dijalogu istine naučiti da podnose ono što se ne može izbjeći.
Korisnici usluge bi obavezno vodili kartoteku, upis imena ili incicijala korisnika, sa kraćim opisom zašto su se obraćali. To radi vršenja analiza i klasifikacije problematike.
Probleme koje ima pojedinac, bračni drug ili bračni drugovi, porodica i šira društvena sredina, bili bi sagledano realno – sveobuhvatno i svestrano, s refleksom razumijevanja i dobrote, od strane socijalno zrelih ljudi – stručnjaka svih profila. Akcija pomoći bila bi praćena socijalnom anamnezom i socijalnom dijagnozom, s konkretnim zaključcima i mjerama zaštite i pomoći, odnosno savjetima kako savladati životne teškoće.
Problemi bi se rješavali klasičnim i alternativnim metodama.
Osnivač: Nedeljko Žugić
| « | Decembar 2011 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |